Kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa ponovno je stavila u fokus pitanje sigurne opskrbe resursima, organizaciju opskrbnih lanaca i ukazala na (pre)osjetljivost cijele Europske unije na poremećaje. Svjesni smo i kako rast svjetskog gospodarstva vrši neodrživ pritisak na Zemljine resurse, što će u konačnici značiti više cijene i nestabilnost. Dosadašnji europski model gospodarskog razvoja koji je uvelike temeljen na visokoj upotrebi resursa nije dugoročno održiv.
Ekološki i klimatski problemi s kojima se suočavamo uglavnom su posljedica prekomjernog iskorištavanja zemljinih prirodnih resursa. Europsko gospodarstvo ovisi o neprekidnom toku prirodnih resursa i materijala, uključujući vodu, usjeve, drvo, metale, minerale te nositelje energije, a znatan dio tih materijala osigurava se uvozom. Ta bi ovisnost mogla postati izvor ranjivosti s obzirom na to da se globalna utrka za prirodnim resursima pojačava.
Upravo zato, EU je postavila novi, održivi cilj – ostvarivanje gospodarskog rasta s manje prirodnih resursa ili, drugim riječima, bolji rezultati uz manju potrošnju. U europskom zelenom planu i novoj industrijskoj strategiji EU-a potvrđuje se da je pristup resursima strateški važno sigurnosno pitanje za uspjeh zelene i digitalne tranzicije. U krizi uzrokovanoj koronavirusom u mnogim dijelovima svijeta kritički se preispituje organizacija opskrbnih lanaca, posebno kad je riječ o javnoj sigurnosti i strateškim sektorima.
Pored Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske važni dionici u osiguravanju ovih ciljeva u RH su i tijela lokalne i područne samouprave, odnosno županije, gradovi i općine koji u okviru svog djelokruga moraju poticati održivi razvoj, međusobno surađivati i zajednički djelovati, a upravo će bolje i održivije korištenje lokalnih sirovina biti jedna od ključnih tema zagrebačke konferencije o lokalnim resursima i koncesijama.