Neke države članice već pokazuju kako bi sustav trebao funkcionirati. Na primjer, Njemačka je postigla stopu recikliranja od oko 67%, što je znatno iznad prosjeka EU od 49%. Nadalje, nizozemski sustav povrata i pologa podigao je stope recikliranja boca i limenki iznad 90%, dok je Francuska zabranila nekoliko vrsta plastike za jednokratnu upotrebu i smanjila ambalažni otpad za 15% od 2018. Ovi primjeri ističu kako ambiciozne politike u kombinaciji s angažmanom javnosti mogu donijeti stvarne rezultate. Ipak, bez šire primjene, EU riskira neostvarivanje svojih ciljeva za 2030. ugrožavajući time svoju vrlo ambicioznu agendu kružnog gospodarstva i dugoročne klimatske ciljeve.
Neosporno je kako je Europska unija postavila ambiciozne ciljeve smanjenja ambalažnog otpada, ali put prema naprijed i prema realizaciji tih ciljeva ostaje neizvjestan. Rastuća potražnja za proizvodima široke potrošnje, zajedno s procvatom e-trgovine i kulture dostave hrane, dovela je do rekordnih razina proizvodnje otpada i to se u niti jednoj državi članice ne bi smjelo zanemarivati. U 2022. godini građani EU-a proizveli su u prosjeku 186 kilograma ambalažnog otpada, od čega 36 kilograma bilo plastike što stvara ogroman pritisak na sustave recikliranja. Dok se metali i neke vrste plastike učinkovito oporabljuju u vodećim zemalja, neadekvatna infrastruktura za recikliranje i fragmentirano upravljanje komunalnim otpadom znače kako velike količine otpadnih sirovina i dalje završavaju na odlagalištima ili u spalionicama (energanama). Međutim, stručnjaci upozoravaju kako će postizanje okolišnih ciljeva (u čemu otpad igra važnu ulogu) biti vrlo izazovno bez enormnih ulaganja u infrastrukturu za otpad, bez dosljednije provedbe regulative i bez jačih (ozbiljnijih) poticaja za potrošače i poduzeća. Svi se slažu u ocjeni kako nije lako ni jednostavno građanima i tvrtkama usvojiti nove navike i pronaći prave alternative kako bi se omogućila višekratna upotreba nekih sirovina, odnosno oporaba i recikliranje.