Nikolina Osojnički (14.03.1971. – 28.06.2026.) – Komunalac d.o.o. Vrbovsko, predsjednica Uprave
Uvijek nas iznenade tužne vijesti i obuzme nas nevjerica kada shvatimo kako su otišle naše drage osobe, a vrlo teško prihvatimo kad otiđu najbolji od nas. Ova iznimna žena, majka i brižna supruga, ujedno uspješna poslovna žena nije nikoga ostavljala ravnodušnim nego je pronalazila način udovoljiti drugima, a ponajbolje je, što je ona na kraju sve stizala, puno toga napravila i trudila se nikoga ne razočarati.
Želimo istaknuti bezbroj njenih vrlina i krasnih osobina, njezinu požrtvovnost, puno topline i veliku snagu. Uvijek je kao osoba iz poslovnog sektora tražila ravnotežu između obiteljskih i poslovnih obveza. Svi smo svjedočili njezinoj predanosti prema poslu, ali i ogromnoj ljubavi prema djeci Magdaleni i Kristijanu.
Rođena, odrasla i školovana u Zagrebu, dolazila je cijelu mladost u Lukovdol, u zavičaj svojih roditelja te se sretno udala u mali Plemenitaš u blizini Kupe. Dodatno se školovala, napredovala i obavljala je niz odgovornih poslova, od kojih je kao direktor komunalne tvrtke Komunalac d.o.o. u Vrbovskom ostavila dubok trag. Bila je napredna i sposobna osoba, primijenila je niz inovacija, bilo kroz uspostavu novih sustava, ili je brižno pazila na tvrtku, na svoje ljude i kolege. Elokventna i stručna znala se nositi s brojnim teškoćama, a nesebično je podržavala mnoge udruge i aktivnosti u svojoj sredini, kao i rad u crkvi te se posebice angažirala oko Mjesnog odbora Plemenitaš-Blaževci čiji rad je kao predsjednica godinama koordinirala, što sa suprugom, što kasnije i sama.
U posljednja dva desetljeća život je prema Nikolini bio surov i prepun izazova. Neki od nas se žale i očajavaju ako im propadnu planovi, ako izgubimo pokoju priliku ili nam prijatelji kažu lošu riječ. Ono što je Nikolina gubila, njezina žrtva i pokora nisu jednostavni niti za izgovor.
U prosincu 2020. pokopali smo njezinog supruga Zdravka, našeg izuzetnog domaćeg sina, prijatelja, šumara, dobrog lovca, ali i dragovoljca s ličkog bojišta. U njegovoj borbi s opakom bolešću, dok su dječica tek odrastala sudjelovala je i Nikolina koja je neizlječivo bolesnog muža hrabro pratila u Kinu i skrbila kako bi se vratili s boljim dijagnozama. Uspjeli su, iako je na kraju, nakon nekoliko godina smrt opet pobijedila i odnijela joj muža. Prema njoj je bila posebno okrutna, jer je ostavila Nikolinu sa svojim srednjoškolcima, samu, unatoč brojnim prijateljima i rodbini koji su željeli pomoći. Nakon takvih gubitaka čovjek je sam i neutješan, jer nitko ne može nadoknaditi očevu riječ djeci, niti zamijeniti pogled ili zagrljaj svoga dragog muža, a praznina i tišina postaju nepodnošljive.
Nikolina je između dvije smrti gordo i prkosno jedrila protiv života i protiv svih tih nepravdi i nedaća, skladno i požrtvovno odgajajući svoje uzdanice koje su evo dosegle fakultetsku dob i danas se marljivo probijaju kroz život. U međuvremenu se nije štedjela, niti se umorila i nije se izmicala nego je živjela i uživala u svojoj djeci – putovali su, družili se, bili su veseli te pokušavali barem na trenutke zaboraviti gubitak, prazninu i nepravdu.
Potom se od nigdje pojavila bolest koje je sve to, poput snažnog potresa ponovno jako razdrmala, ali svima nam je ona, upravo u njezinom stilu samo govorila kako uopće nema razloga da brinemo, te kako će sve biti OK. Inspiracije je imala, smisao je vidjela, sigurno je zaslužila vidjeti djecu svoje djece, takve bolesti se znaju i razvući, zna ih se prevariti i primiriti, ali nju je nažalost dočekao onaj najteži ishod. Kao da joj je nakon svih njenih velikih i iscrpljujućih bitaka, sada u ovoj njezinoj, ključnoj, ponestalo snage. Naša Nikolina je evo otišla, krenula na put „jednom cestom koja vodi prema raju“ gdje je nakon pet i pol godina čeka njezin dragi suprug.
Ovakvih slučajeva ima sve više. Život piše romane i mnoge poslovne ljude bolest zaustavlja u karijerama. Ponekad se ljutimo i žalostimo zbog toga i zbog tih iznenadnih odlazaka naših dragih ljudi, koje nije mogla spasiti niti najnovija medicina. Pitamo se nije li život mogao imati lakši i humaniji scenarij za ovu krasnu, dobru i pravednu osobu, koja je mogla na svakom planu pružiti još puno toga dobroga? Zašto i njena djeca danas moraju ići tim teškim putem, ostajući zauvijek u praznini bez oba roditelja? Pitanja imamo napretek, no ono što znamo je da ti odgovori nisu kod nas ljudi, nego su ipak na nebeskim poljanama.
Počivala u miru!
Marijan Kavran, glavni urednik
ČASOPIS KOMUNAL
