U srcu Beča nalazi se Zentralfriedhof, koje označava posljednje počivalište za milijune ljudi, no prostor bečkog groblja Bečani s ponosom označavaju kao bujno stanište za divlje životinje i za rijetke biljke. Prostirući se na više od 240 hektara, ovaj prostrani zeleni prostor obilježava preko tri milijuna pokopa i više od 330.000 grobnih mjesta, ali cijeli prostor opet djeluje izuzetno živo, jer se među njegovim prirodnim stanovnicima nalazi oko 170 dokumentiranih životinjskih vrsta i oko 200 biljnih vrsta od kojih su neke ugrožene. Zanimljivo je kako su populacije europskih hrčaka bečko groblje učinile svojim poznatim utočištem, izrađujući gnijezda u podzemnim tunelima i hraneći se voskom od svijeća koje su ostavljene na grobovima, odnosno spomen-obilježjima.
Posljednjih godina, inicijative građana i znanstvene zajednice nastojale su mapirati ekološku raznolikost groblja, otkrivajući kako zone s niskim održavanjem, poput napuštenih parcela i područja sličnih livadama, služe kao utočišta za geofite koji rano cvjetaju. Neke od ovih vrsta, od kojih se šest nalazi na bečkom Crvenom popisu, preferiraju minimalno održavana zemljišta i uspijevaju čak i usred zapuštenih nadgrobnih spomenika. Ovi nalazi ističu kako grobna mjesta mogu poslužiti i kao de facto prirodni rezervati, o čemu uprava groblja također vodi računa.
Od strane konzervatora i gradskih ekologa ove promjene s groblja Zentralfriedhof ilustriraju kako urbana groblja mogu u 21. stoljeću podržati i čak doprinositi većoj bioraznolikosti, a bez ugrožavanja svoje primarne spomeničke, odnosno komunalne uloge. Groblje pruža utočište raznim pticama, brojnim sisavcima uključujući vjeverice i srne te bogatstvo gljiva, lišajeva i pčela. Ova dvostruka funkcija groblja postavlja novu razvojnu paradigmu te naglašava potencijal važnog bečkog mjesta kulturne baštine, čime se svjedoči kako groblja čak i u velegradovima služe kao ekološka utočišta. Bečko groblje je dobar primjer kako povijest i priroda koegzistiraju u harmoniji.